Sekuritizacija (engl. securitisation) su nove tehnike financiranja u kojima se klasični oblici potraživanja preobražavaju u nove odnose koje sada predstavljaju vrijednosni papiri u kojima su ti odnosi utjelovljeni. Tehniku sekuritizacije razvijaju financijske organizacije ili velike korporacije da bi iz bilance izbacile ona potraživanja koja su podložna promjenama kamatnih stopa, kreditnom riziku ili su općenito nepovoljnih ili rizičnih karakteristika.

Tehnikom sekuritizacije nelikvidna ili "zaleđena" potraživanja (dijelovi aktive) transformiraju se u utržive instrumente financijskog tržišta. U procesu sekuritizacije na osnovi skupa potraživanja jedne institucije ili korporacije emitiraju se udjelni papiri na taj skup potraživanja ili obveznice kojima se kupcima novoemitiranih vrijednosnih papira obećavaju priljevi po otplatama standardnog sekuritiziranog potraživanja i prinosi (kamate) koji će se na temelju prihoda od standardnog potraživanja kroz vrijeme ostvarivati.

Ako je u posao sekuritiziranja potraživanja uključena i treća osoba (specijalizirana financijska institucija ili trust), ona za svoje usluge zaračunava provizije. Kod sekuritizacije potraživanja jedna se vrsta potraživanja pretvara u obvezu koja će biti ispunjavanja u iznosima, dospijećima, dinamici isplata glavnice i prinosa i sa svim drugim karakteristikama koje vrijede za sekuritizirano potraživanje.

Emitirane obveze utemeljene su, a njihovo ispunjavanje osigurano dijelom aktive korporacije ili financijskim plasmanima sličnih karakteristika u aktivi financijskih organizacija (asset-backed securities – vrijednosni papiri utemeljeni na aktivi). Ova se financijska inovacija počinje primjenjivati od 1970. u hipotekarnom kreditiranju, uglavnom stambene izgradnje.

Na osnovi skupa (poola) standardnih hipotekarnih kredita s unaprijed poznatom dinamikom po otplatama glavnice i kamata, a uz garancije državnih hipotekarnih agencija emitiraju se udjeli u tome skupu ili obveznice. Otplatama standardnih hipotekarnih kredita od strane individualnih korisnika tih kredita, kroz vrijeme se servisiraju obveze po emitiranim udjelima ili zadužnicama (vrijednosnice na osnovi hipoteke, mortgage-backed securities). Najveći kupci ovih vrijednosnica su investicijski fondovi, štedno-kreditne organizacije, mirovinski fondovi, trust odjeli banaka.

Nakon velikog uspjeha sekuritizacije hipotekarnih kredita, tehnika se širi na sekuritizaciju automobilskih zajmova, potraživanja po kreditnim karticama, leasing potraživanja, hipotekarnih kredita u brodogradnji, potraživanja po bankovnim akceptima pa sve do sekuritizacije svih oblika kredita ili cjelokupne aktive. U SAD je 1985. sekuritizirano 900 milijuna dolara automobilskih kredita, a već 1986. to je bilo učinjeno s više od 10 milijardi dolara takvih potraživanja.

1989. sekuritizirano je 30 milijardi dolara potraživanja po kreditnim karticama. Smatra se da je danas sekuritizirano više od 200 milijardi dolara nehipotekarnih potraživanja. Sekuritizacijom se, osim navedenog, u financiranje prodaje kuća, stanova, automobila, potrošačkog kreditiranja, leasinga i sl. osim proizvođača i trgovaca uključuje i široki krug investitora od kojih se "ex post" pribavljaju sredstva za takve namjene.

Za uspješnu primjenu sekuritizacijskih tehnika nužna je moderna kompjutorska tehnologija koja omogućava uredne evidencije, snižava troškove i omogućava krojenje raznovrsnih skupova potraživanja, angažman države (prvenstveno kroz sustav garantiranja) i odgovarajuća porezna politika. Na taj način se uz široke mogućnosti investiranja omogućava i dezinvestiranje, čime se svakom sudioniku financijskog tržišta pruža mogućnost "rastresanja" imovine i stalnog prilagođavanja pasive ali i aktive uvjetima i poticajima s tržišta.

Definicija je preuzeta iz Rječnika trgovačkog prava u izdanju Masmedia