Postavljanje problema vanjskoga duga u prvi plan sekuritizacije otežava produktivan dijalog između privatnoga i javnog sektora o pronalaženju najboljeg oblika regulacije. Ni HNB-a protiv sekuritizacije nema ništa, a eventualne odluke o deviznom režimu za te poslove donosit će naknadno Neće nam pasti na pamet reći da treba ukinuti depozite i kredite ili da treba pogoršati njihovu financijsku i pravnu regulaciju zato što je gotovo cjelokupan vanjski dug nastao njihovim korištenjem

Liderov tekst Sekuritizacija: noćna mora guvernera Rohatinskog (17. ožujka) s nadnaslovom Banke uzvraćaju udarac, otvorio je raspravu o prednostima i nedostacima poslova sekuritizacije. Nametnulo se pitanje o tome neće li poslovi sekuritizacije oslabiti mogućnost Središnje banke da utječe na inozemni dug?

To pak ne znači da je zbog toga regulacija samog financijskog instrumenta nepotrebna, naprotiv.Uzmimo, primjerice svima dobro poznate financijske instrumente – depozit i kredit. Neće nam pasti na pamet reći da treba ukinuti depozite i kredite ili da treba pogoršati financijsku i pravnu regulaciju depozita i kredita zbog toga što je gotovo cjelokupan vanjski dug nastao njihovim korištenjem. Bez obzira na to što se vanjski dug uglavnom zaniva na preuzetim kreditima, svakome je jasno da financijska i pravna regulacija kreditnih poslova mora biti što kvalitetnija, jer od toga imaju koristi svi koji stupaju u kreditne odnose, dakle i dužnici i vjerovnici, bez obzira na podrijetlo zemlje iz koje dolaze.

Prema tome, valja strogo odvojiti pitanja regulacije samog financijskog instrumenta od regulacije njegova utjecaja na vanjski dug. Ako prihvatimo takvo polazište, prije brige za vanjski dug počett ćemo se brinuti o tome zašto se Hrvatska našla u skupini država poput Bjelorusije, Srbije i Crne Gore te Moldavije, u kojima nijedna prava sekuritizacija još nije napravljena, s obzirom na to da je tako loše regulirana, pa je pravna neizvjesnost jedan od glavnih razloga zbog kojih se taj financijski instrument ne razvija.

Načelo razdvajanja regulacije samog financijskog instrumenta od regulacije njegova utjecaja na vanjski dug ne može se prenaglasiti. U slučaju zbrke vratit ćemo se na situaciju kakvu smo imali na početku reforme pravosuđa, kad su u našoj javnosti ojačali glasovi onih koji su pozivali na zadržavanje statusa quo u zemljišnim knjigama jer se, navodno, reforma provodi pod stranim interesom i diktatom i s isključivim ciljem da stranci pokupuju naše nekretnine. Prema toj 'logici', bolje je i dalje čekati sedam godina na ostvarenje temeljnih ljudskih i vlasničkih prava te riskirati da u tom pravnom metežu ostanemo bez vlasništva, samo da bismo, ne bismo li se obranili od stranaca - ostali gospodari ničega. Bolje da te orobi Hrvat nego da pošteno prodaš strancu, to je ta 'logika'.

Takvo brkanje pojmova može biti pogubno, jer emocije prevladavaju nad razumom. U pravosuđu smo 'opametili' (doduše, desetak godina kasnije nego druge napredne tranzicijske zemlje) i shvatili da knjige moramo srediti zbog sebe samih, dok je odnos prema strancima 'drugi par rukava'. Očevidno je, međutim, da se ta spoznaje još nije proširila na svijet financijskih tržišta gdje je globalizacijska frustracija još dublja nego na tržištu nekretnina.

Stoga valja racionalno sagledati prednosti razvoja poslova sekrutizacije za gospodarstvo u cijelosti. Pokušat ćemo te prednosti objasniti opovrgavanjem nekoliko uvriježenih mišljenja i na taj način dijelu čitatelja koji nisu financijski tehničari, približiti sam pojam sekuritizacije.
Prvo, sekuritizaciju ne započinju samo banke. Sekuritizacjiu iniciraju velike firme, osiguravatelji, vlade, dakle svi koji traže novi ili oslobađaju postojeći kapital, a u imovini imaju dobro definirana sadašnja ili buduća potraživanja. Tako se sekuritizirati (pretvara u vrijednosni papir kojim se može trgovati) mogu potraživanja od kupaca (čime tvrtke lakše dolaze do likvidnosti), portfelji kredita, leasing portfelji, ali i buduća potraživanja - primjerice, očekivani priljev na osnovi cestarine na nekoj dionici autoceste.

Drugo, korist od sekuritizacije ne ograničava se samo na one koji pokreću transakciju, a koji dolaze do novih likvidnih sredstava i/ili kapitala. Sekuritizacija završava izdavanjem vrijednosnog papira na temelju imovine prenesene kao osiguranje za obveznice, pa je očito da korist imaju i kupci vrijednosnica. Opće je poznato da je u ovom trenutku na hrvatskom tržištu kapitala potencijal potražnje veći od ponude te da mi, budući umirovljenici, nemamo ružičastu perspektivu ne počnu li naši mirovinski fondovi drugog stupa aktivnije tražiti atraktivnije kombinacije rizika i povrata od onih koje nude državne obveznice o kojima sada ovisi tri četvrtine vrijednosti naših budućih mirovina.

Sekuritizacijom se mogu stvoriti nove visokokvalitetne vrijednosnice, pa je ona prilika za svih, pa i za domaće investitore. Da ne spominjemo koliko je za financijski razvitak i financijsku stabilost važno da financijske imovine budu izložene tržišnoj valorizaciji kako bi im se u svakom trenutku mogao utvrditi rizik i prinos. 

Treće, sekuritizacija ne umanjuje sposobnost države da regulira i nadzire bankarski sektor jer će banke, navodno, osnivati svoja poduzeća preko kojih će raditi sekuritizaciju. Točno je da u transakcijama sekuritizacije vrijednosni papir ne izdaje sama banka, nego entitet na koji se prenosi imovina (npr. portfelj kredita) koja služi kao instrument osiguranja vrijednosnica. Međutim, upravo takvo rješenje omogućava jačanje, a ne slabljenje kontrole.

Novi entitet koji izdaje vrijednosnice može biti nešto poput današnjih investicijskih i mirovinskih fondova – imovina bez pravne osobnosti koju zastupa društvo za upravljanje. Strukturu cijele transakcije na taj način može nadzirati i odobravati financijski regulator, pri čemu je moguće propisati uvjete tko i kako može sudjelovati u tim transakcijama. Takve se entitete može i licencirati. Sve postaje mnogo transparentnije nego sada, pa državni nadzor i kontrola jačaju a ne slabe, kao što se može na prvi pogled učiniti. Četvrto, uspješna sekuritizacija ne mora povećati vanjski dug.

Točno je da se i stranci mogu pojaviti kao kupci vrijednosnica koje nastanu u procesu sekuritizacije i da njihov ulazak na domaće tržište povećava obveze prema inozemstvu. Međutim, postoje druga dva učinka. Prvo, ako povećana raspoloživost domaćih financijskih instrumenata s novim kombinacijama rizika i povrata odgovara preferencijama domaćih štediša/investitora, domaća se štednja može povećati.

Drugo, ako se banke, umjesto uzimanja kredita u inozemstvu, financiraju izdavanjem vrijednosnica putem sekuritizacije i ako te vrijednosnice kupuju domaći fondovi u kojima je akumulirana domaća štednja, izravno se smanjuje pritisak na rast vanjskoga duga jer se banke počinju financirati na domaćemu, a ne na stranom tržištu.

Prema tome, uopće nije jasno da će sekuritizacija utjecati na rast vanjskoga duga, jer će konačni učinak na vanjsko zaduživanje ovisiti o tri učinka od kojih jedan djeluje u smjeru povećanja, a dva u smjeru smanjenja vanjskoga duga.
Peto, i ne najmanje važno – zašto bi razvijene zemlje donosile posebne propise o sekuritizaciji i provodile značajne zahvate u velikom dijelu regulative kad svaka od tih zemalja ne bi razumjela da time sama sebi osigurava brojne koristi i bitno poboljšava vlastiti gospodarsko-financijski sustav?

Činjenica je da banke najviše znaju o financijskom poslovanju, pa je logično da su se prve dublje pozabavile tom problematikom, ali njihov motiv sigurno nije trivijalno nadmudrivanje sa Središnjom bankom radi vanjskog duga. Banke mogu zaraditi i kao aranžeri takvih transakcija, pri čemu portfelji banaka uopće ne moraju biti sekuritizirani, nego se sekuritizirati mogu redovita potraživanja njihovih klijenata kojima će to poslužiti kao novim i dodatnim sredstvom financiranja.

Podsjetili bismo  na nalaze desetaka znanstvenih istraživanja koja su pokazala da su razvijeniji financijski sustavi s većim brojem financijskih instrumenata stabilniji, propulzivniji i pogodniji za gospodarski rast i otvaranje novih radnih mjesta.

Stoga je isticanje problema vanjskoga duga u prvi plan u raspravi o sekuritizaciji promašeno i samo otežava produktivni dijalog između privatnoga i javnog sektora u vezi s pronalaženjem najboljeg oblika regulacije. O tome svjedoči i stajalište same Središnje banke koja je nekoliko puta jasno i javno potvrdila da nma ništa protiv sekuritizacije, a da će eventualne odluke o deviznom režimu za te poslove donositi naknadno, kada se budu profilira smjer i snaga utjecaja poslova sekuritizacije na vanjski dug.

 
Više u vezi sa sekuritizacijom možete pročitati u posebnom poglavlju u knjizi Veza koja nedostaje, www.arhivanalitika.hr

Pet prednosti sekuritizacije

1. sekuritizaciju ne započinju samo banke nego je iniciraju i velike tvrtke, osiguravatelji i vlade

2. korist od sekuritizacije ne ograničava se samo na one koji pokreću transakciju i kupuju vrijednosnice

3. sekuritizacija ne umanjuje sposobnost države da regulira i nadzire bankarski sektor

4. uspješna sekuritizacija ne mora povećati vanjski dug

5. razvijene zemlje provode sekuritizaciju jer bitno poboljšavaju vlastiti gospodarsko-financijski sustav

Lider, 17.01.2006.